Po cijenu života

Priča o dvojici braće pljačkaša je prilično uvjerljivo prikazana. Braća su uglavnom metodična i uzimaju samo sitan novac isključivo iz poslovnica jedne banke. Pljačke su dobro snimljene i što je najvažnije uglavnom su veoma jednostavne. Dobra su ubačene i neplanirana pljačka koju Tanner sam obavlja ali i svađa sa dvojicom mladića da se razbije monotija filma. David Mackenzie vješto koristi vremenske uslove i umjesto nepotrebnog dijaloga, ističe umorna i zapuštena lica protagonista. Razgovori između šerifa i njegovog pomoćnika Indijanca načinju i zanimljivu temu pravog vlasnika ove zemlje. Kako se stvari bliže kraju, Po Svaku Cijenu krije neka neočekivana i prijatna iznenađenja.

Nedostaci filma se naziru vrlo rano da bi kasnije bili očigledni i idu uglavnom na dušu scenariste Taylora Sheridana. Scenario se trudi da bude drugačiji i zaista ima dobrog dijaloga, poput Tobbijevog razgovora sa njegovim sinom. Braća svakako nisu cvjećke ali su simpatije filma prema njima očigledane a izjave protiv banaka na skoro svakom ćošku. Svaka pljačka je popraćena tužnim melodijama a film nam suptilno poručuje da je vrijeme veliki pljački davno prošlo i da su braća možda i posljedni veliki pljačkaši. Kada shvatimo razlog njihovog pljačkaškog pohoda, i da oni ustvari obavljaju nešto se najbolje može objasniti kao poetska pravda, film djeluje razočaravajuće. A nemoguće je izbjeći poređenje sa superiornim Coenovim filmom, Nema zemlje za starce.

Gluma je više nego dobra. Jeff Bridges je odličan izbor za šerifa pred penziju, dok je Chris Pine ipak u sjenci raspoloženog Bena Fostera.

Po cijenu života ima scenarističkih grešaka ali će ga strpljiviji filmofili itekako znati cjeniti.