KOKO (2017)

Izvorni naslov: Coco
Žanr: Animirani/ Avantura/ Komedija
Režija: Li Ankrič, Adrijan Molina
Scenario: Adrijan Molina, Metju Oldrič
Producent: Darla K. Anderson
Priča: Li Ankrič, Adrijan Molina, Džejson Katc i Metju Oldrič
Glumci: Entoni Gonzalez, Gael Garsija Bernal, Bendžamin Bret, Alana Ubah, Rene Viktor, Ana Ofelija Murguja, Edvard Džejms Olmos
Muzika: Majkl Giaćino
Kamera: Met Asburi, Daniel Fejnberg
Montaža: Stiv Blum, Li Akrič
Izdavačka kuća: Walt Disney Pictures, Pixar Animation Studios
Studio: Walt Disney Studios Motion Pictures
Trajanje: 1h 49min
Zemlja: SAD
Jezik: Engleski
Budžet: $175-200 Miliona
Zarada: $291 Milion
Rejting: PG

  

       Meksikanku Imeldu Riveru (Alana Ubah) i njenu ćerku Koko (Ana Ofelija Murguja) je napustio muž kako bi se posvetio muzičkoj karijeri. Razočarana i potrešena Imelda je zabranila muziku u domu Riverinih i započela sa porodičnim biznisom proizvodnje cipela. Mnogo godina kasnije, njen čukun-čukun-unuk Migel (Entoni Gonzalez) mašta da postane poznati muzičar poput Ernesta de la Kruza (Bendžamin Bret), velike pjevačke i glumačke zvijezde. Miguel kreće na lokalno muzičko takmičenje, ali nekim čudom završi u Zemlji Mrtvih, zajedno sa svojim psom, Danteom. Migel tamo upoznaje Hektora (Gael Garsija Bernal), koji mu pomaže da dođe do de la Kruza, od kojeg planira da traži blagoslov kako bi se na vrijeme vratio u Zemlju Živih.

       Kada pomislimo na animirane filmove zasigurno prva asocijacija nije Dan Mrtvih, meksički nacionalni praznik u kojem se okupljaju porodice i prijatelji kako bi se molitvama prisjetili svojih preminulih prijatelja i rođaka, i na taj način podstakli njihov spiritualni put. Upravo je ova ideja pala na pamet američkom studiju Dizni i njegovom filmskom ogranku Piksar. Sama ova ideja zapravo i nije baš toliko originalana jer je nedavnu korištena u Gutieresovom filmu, Knjiga Života, za čije finansije se pobrinuo i meksički producent i režiser Giljermo Del Toro (Grimizni Vrh, Panov Lavirint). Režija filma Koko je zapala Amerikanca Lija Ankriča, koji ima velikog iskustva sa animiranim filmovima i koji je nakon dugog niza godina rada kao ko-režiser (Priča O Igračkama 2, Potraga Za Nemom i Čudovišta Iz Ormara), dobro iskoristio prvu priliku da samostalno režira svoj film (Priča O Igračkama 3). Priča O Igračkama 3 je zabilježila veliki finansijski uspjeh i dobila je Oskara u kategoriji za najbolji animirani film, tako da ne treba da čudi zašto su čelnici Diznija opet svoje povjerenje stavili u ruke ovog dugogodišnjeg kreativnog člana Piksara. Režiser Ankrič i ko-režiser Adrijan Molina (Dobri Dinosaurus, Univerzitet Za Monstrume), su posjetili Meksiko u potrazi za inspiracijom i možemo reći da te pare nisu uzalud potrošene i da je ekipa filma na kraju ispoštovala ovu zemlju za koju mnogi tvrde da je kolijevka ljudske civilizacije. Koko je inače prvi film u istoriji koji je košta više od 100 miliona dolara a da je imao kompletnu latino-američku glumačku postavu.

       Koko ima dobar uvod u kojem nam je jasno zašto niko u porodici Rivera ne želi da čuje ni jednu više muzičku kompoziciju u svom životu. Zabavno je vidjeti sve načine na koje članovi ove mnogobrojne porodice sprječavaju svaki vid muzike u njihovom porodičnom domu. Koko prije svega izgleda veoma lijepo što ne čudi nikoga ko je upoznat sa radom Diznijevog ogranka, Piksar (U Mojoj Glavi, Do Neba, Voli, Mućkalica, Neviđeni). Mnogobrojni veseli skeletoni djeluju šaljivo u kombinaciji sa blještavim bojama Grada Mrtvih, koji je zaista impozantan i odrađen sa velikom brigom o detaljima. Treba posebno pohvaliti pojavu šarolikog zmaja čije su neobične i drečave boje zanimljiva suprotnost njegovim predatorskim sposobnostima. Režiseri Ankrič i Molina uspjevaju da u podjednakoj mjeri zadovolje aptite kako mlađe publike tako i one mnogo starije, koja traži malo više od hrpe lijepih sličica. Scenario na kojem je radio već pomenuti Adrian Molina i Metju Oldrič (Čistač) svakako zaslužuje pohvale. Motiv porodice je nepogrješivo implementiran u film i svakako pridodaje emotivnim dijelovima priče. Koko će bar na trenutak dirnuti i one sa najtvrđim srcima. Poređenje kritike sa djelima japanskog režisera i scenariste, Hajaoa Mijazakija, nije došlo slučajno, ali, nažalost, Koko nije bez svojih nedostataka, koji relativno brzo postaju primjetni da bi kasnije postali očigledni. Priča filma svakako jeste prijatna i emotivna, ali zasigurno nije Bog zna kako kvalitetna. Malo iskusniji dio publike će brzo i bez velikih problema prozrijeti autorove namjere i pohvatati veliki dio radnje unaprijed i na taj način sebe uskratiti velike završne katarze. Treba dodati pohvalu muzičkoj podlozi Majkla Giaćina (Svijet Iz Doba Jure, Mućkalica, Izgubljeni).

        Autor ovih redaka je gledao sinhronizovanu verziju filma pa zbog toga ne može komentarisati trud originalnih latino-američkih glumaca.

       Koko ne predstavlja vrhunac Dizni/ Piksar saradnje, ali svaki film koji, bar na kratko, ugrije srce u ovo hladno vrijeme, zaslužuje da se pogleda.

 


Preporuka sličnih filmova:





Datum recenzije: 09.11.2017. godine
Poster filma: By Source, Fair use, Link